HRVATSKA KROZ FOTO-HAJGU DOMAĆIH AUTORICA I AUTORA

 

Na stranicama Udruge „Tri rijeke“ tjedno predstavljamo Hrvatsku kroz hajgu hrvatskih autorica i autora. Molimo pošaljite 3 svoje neobjavljene foto-hajge, u boji, veličine 2000 pixela na duljoj strani fotografije na e-mail urednice: dvrozic@gmail.com

Na hajgi diskretno navedite autora (ili autore). Haiku na hajgu upišite na hrvatskom standardnom jeziku, u e-mail poruci možete navesti prijevod/prepjev svojih stihova na engleski jezik.

Također, u nekoliko rečenica opišite kako je došlo do stvaranja ove hajge.

O hajgi

Foto-hajga sastoji se od dvije umjetničke forme, haikua i fotografije. Važno je da vaš haiku ne opisuje fotografiju ali i da ne kreirate nesporazum. Haiku i fotografija moraju biti komplementarni i u ozračju iskrenosti, svježine i dubine, stvoriti umjetničko djelo koje je vrednije od pojedinačnih izričaja. Istražujte stvarnost, odmaknite se od očekivanih pjesničkih klišeja, budite originalni.

Biranje fonta kojim će te zabilježiti haiku na fotografiju iziskuje podulju pripremu. Iskušavajte nekoliko fontova dok ne dobijete nenamtljivu povezanost slova (oblik, boju i veličinu) sa fotografijom, i modusom koji prožima vašu hajgu.

U svom haikuu ne robujte formi od 5-7-5 slogova na uštrb književne kvalitete pjesme, izbjegavajte pridjeve. Upamtite da kigo utjelovljuje prolaznost svega i označava promjene na životnoj sceni te da je samo jedna kigo riječ dozvoljena u jednom haikuu. Budite, kratki i jasni, izražavajte se jednostavnim riječima. Ne upotrebljavajte arhaične riječi i one koje prosječno obrazovani čitatelj ne prepoznaje i ne zna im značenje. One ometaju iščitavanje vašeg haikua. Nepoznate riječi mogu biti pogrešno protumačene i/ili odvući pažnju od tako kratke pjesme. Upravo zbog jasnoće i kratkoće, iščitavanje haikua traje tek trenutak a naglas se čita u dva daha. Neka je vaša haiku-pjesma razumljiva na prvi pogled.

U svakom haikuu krije se podulja priča a njegova kratkoća moguća je zbog podrazumijevanja opće poznatih stvari i pojava o kojima ne pišemo. Ta priča mora biti komplimentarna s fotografijom. Povežite književni i likovni izričaj na optimalan način. Kreirajte nekoliko hajgi na odabranoj, po vašem mišljenju dobroj fotografiji, uredite svoj haiku i njegovu poziciju na slici. Vodite računa o elementarnim postulatima u likovnim umjetnostima i otkrijte najbolje rješenje za vaše umjetničko djelo zvano hajga.

Ivo Markulin

 …

Gotov je vijenac-
prvu svijeću došašća
pali sunce

U zimskim mjesecima, kada se rano mrači, uz popodnevnu kavu, kroz prozor kuhinje volim promatrati nebo i oblake, gledajući more – isti prozor, no pogled je uvijek drugačiji…

To kišno subotnje poslijepodne bila sam zaokupljena izradom adventskog vjenčića…

Taman je moja ovogodišnja kreacija bila dovršena. Odložila sam ga na prozorsku dasku i u tom trenutku sunčeve zrake probijaju oblake te me  zasljepljuje odbljesak zalazećeg sunca na zidu nebodera u kojem blješte kišne kapi i pozlaćuju moju dovršenu kreaciju…

Brzo uzimam mobitel te zaustavljam trenutak…

I zaista, prvu svijeću došašća na vjenčiću pali sunce!

Kao i sva naša zapažanja pojavnosti i trenutnih mjena, bio je to samo jedan trenutak- tako je nastala ova fotografija 27.11.o.g. te doživljaj zapisan kao haiku, kasnije uobličen u hajgu.…

svinjokolja…

konačno otkrivena tajna

nestale kobasice

Sandra Šamec:

Moj trenutak prilikom kojeg sam odlučila kamerom zabilježiti ovaj prizor dogodio se prošle zime tijekom jedne od mojih svakodnevnih šetnji zagorskim poljima i brežuljcima. S obzirom da sam veliki ljubitelj snijega i zime, svjesno ili čak podsvjesno tražim kadrove kojima bih tu ljubav prema ovom godišnjem dobu mogla prenijeti i drugima, ali i uživati u njima i nakon što snijeg okopni. Tog puta nisam tražila tragove, nego sam ih izbjegavala. One ljudske, naravno. I dok sam čizmama na svježem netaknutom snijegu ostavljala svoje tragove, s njima su se odjednom isprepleli oni sitniji, spretniji i brži. Čiji su? Nisam bila sigurna… Svejedno me obuzela radost jer sam prvo pomislila na zeca. Bacila sam pogled na dugačku vijugavu liniju koja se tek u daljini izgubila, a onda mi je ruka instinktivno krenula prema kameri. To je bilo ono nešto što je obilježilo moju šetnju i taj trenutak, dovoljno da mi u vrućem ljetnom danu jedan pogled na fotografiju vrati osjećaj snijega pod nogama i zeca u polju. Kratko sam još slijedila sitne šapice u snijegu, a onda se vratila svojem puteljku.

Franjo Ordanić:

Nakon dugo godina imao sam čast i zadovoljstvo pridonijeti svinjokolji na tradicionalan način. Okupila se cijela obitelj i bližnja rodbina.
Prvi dan klale su se 4 prasice od 200 kg, narezao špek i nadijevale krvavice. Drugi dan se topila mast i mljelo meso za mesne kobasice. Treći dan su se nadijevale i u pušnicu  vješale kobasice, a četvrti dan se pralo svo posuđe, pribor i stolovi. Uz dobro raspoloženje, šale i po koju čašicu vina, vrijeme je prolazilo za tren, a sam mukotrpan rad pretvorio se u radost. Kućni ljubimci su pozorno pratili svaki potez i strpljivo čekali.
Sandrina fotografija me vratila u trenutak kada smo za sve huncutarije okrivili …

frozen internet –

the attic grays of

a young mender

 

Grozdana Drašković, autorica fotografije:

Ova fotografija nastala je prije nekoliko godina. Toga dana, nastava u školi gdje predajem održavala se popodne, zbog božićne priredbe. Cijelo jutro bilo je obavijeno maglom, a u jednom trenutku magla se dignula i sve što je prekrilo inje zabljesnulo je okrunjeno novom ljepotom. Sretna što sam slobodna to iznimno lijepo jutro, požurila sam snimiti jedinstvene prizore koji su me ostavili bez daha. Kasnije sam tu fotografiju s njih još nekoliko proslijedila Silvi Trstenjak, ne bi li ih prepoznala kao podlogu za svoje haikue.

Silva Trstenjak, autorica haikua:

Te večeri nastala je tišina u telefonskoj slušalici, elektronski ulazak na banku bio je neuspješan. Kaže se, jutro je pametnije od večeri, no ovaj put nije bilo tako. Daljinska dijagnostika od strane operatera nije uspjevala. Na pomoć je stigao prijatelj, majstor za računala. Ni njemu nije uspjelo uspostaviti kontakt sa živim čovjekom kod provajdera. Počeo je tražiti grešku kod aparatura (hardware), pregledavao je utičnicu, resetirao ruter. Ništa. Izašao je na dvorište i provjerio jesu li žice spojene na kuću. Bile su. Divila sam se njegovoj strpljivosti. Potom je uz pomoć ljestvi pošao na tavan. Sve su žice dobro spojene. Vrativši se u kuhinju skidao je paučinu sa crne kose i ramena, koja je podsjećala na inje. Fotografija Grozdane Drašković bila mi je na desktopu dulje vrijeme, posebno atraktivna i puna neobične ljepote i mira. Kada se prijatelj pokazao sav pun paučine – to je bilo to!