svinjokolja…

konačno otkrivena tajna

nestale kobasice

 

Sandra Šamec:

Moj trenutak prilikom kojeg sam odlučila kamerom zabilježiti ovaj prizor dogodio se prošle zime tijekom jedne od mojih svakodnevnih šetnji zagorskim poljima i brežuljcima. S obzirom da sam veliki ljubitelj snijega i zime, svjesno ili čak podsvjesno tražim kadrove kojima bih tu ljubav prema ovom godišnjem dobu mogla prenijeti i drugima, ali i uživati u njima i nakon što snijeg okopni. Tog puta nisam tražila tragove, nego sam ih izbjegavala. One ljudske, naravno. I dok sam čizmama na svježem netaknutom snijegu ostavljala svoje tragove, s njima su se odjednom isprepleli oni sitniji, spretniji i brži. Čiji su? Nisam bila sigurna… Svejedno me obuzela radost jer sam prvo pomislila na zeca. Bacila sam pogled na dugačku vijugavu liniju koja se tek u daljini izgubila, a onda mi je ruka instinktivno krenula prema kameri. To je bilo ono nešto što je obilježilo moju šetnju i taj trenutak, dovoljno da mi u vrućem ljetnom danu jedan pogled na fotografiju vrati osjećaj snijega pod nogama i zeca u polju. Kratko sam još slijedila sitne šapice u snijegu, a onda se vratila svojem puteljku.

Franjo Ordanić:

Nakon dugo godina imao sam čast i zadovoljstvo pridonijeti svinjokolji na tradicionalan način. Okupila se cijela obitelj i bližnja rodbina.
Prvi dan klale su se 4 prasice od 200 kg, narezao špek i nadijevale krvavice. Drugi dan se topila mast i mljelo meso za mesne kobasice. Treći dan su se nadijevale i u pušnicu  vješale kobasice, a četvrti dan se pralo svo posuđe, pribor i stolovi. Uz dobro raspoloženje, šale i po koju čašicu vina, vrijeme je prolazilo za tren, a sam mukotrpan rad pretvorio se u radost. Kućni ljubimci su pozorno pratili svaki potez i strpljivo čekali.
Sandrina fotografija me vratila u trenutak kada smo za sve huncutarije okrivili …