Članovi udruge

Dubravko Korbus

Kristina Kroupa

Ljudmila Milena Mršić

Stanko Petrović 1947 – 2016

Ljerka Poštek-Jelača

Vida Pust Škrgulja 1952 – 2021

Stjepan Rožić

Vesna Stipčić

Miljenko Šimunović

Željka Vučinić Jambrešić

Đurđa Vukelić Rožić

Božena Zernec

Štefica Vanjek

Marina Šarić

Ivana Piličić

 


VIDA PUST ŠKRGULJA (1952. – 2021.)
Profesorica Vida Pust Škrgulja bila je među osnivačima Udruge „Tri rijeke“ i njena podpredsjednica. Haiku je pisala od sedamdesetih godina XX. stoljeća. Također bila je osnivačica Kloštranskih haiku susreta. Radila je na uređivanju, prevođenju i ilustriranju knjige “Sedam prozora / Seven Windows” objavljene 2002. g. i jedna je od autora predstavljenih u toj antologiji. Vezano na Susrete hrvatskih haiđina u vrijeme “Bučijade” u Muzeju Ivanić-Grada i POU Ivanić-Grad inicirala je i postavila izložbe hajgi autora Ive Markulina (Samobor), Dimitrija Škrka (Slovenska Bistrica) i Mihaela Štebiha, ak. kipara iz Čakovca. Bila je u uređivačkom savjetu časopisa IRIS i članica prosudbenih komisija za haiku i hajgu na natječajima udruge „Tri rijeke“ HPOI, Ivanić-Grad. Haikue je bilježila na hrvatskom, slovenskom, latinskom i engleskom jeziku i bila višestruko nagrađivana pjesnikinja. Vida Pust Škrgulja bila je prva ravnateljica Muzeja Ivanić-Grada.

tulipani na suncu                                            
njihova je boja jasnija                                     
u mojoj sjeni                                                   

izlaz iz šume
još korak kroz mrak i vrh
obasjan suncem

ljetna noć
vlak tutnji
kroz mirni disaj djece

drevni grad
preko zidina galeb
leti u sunce

voćnjak na kiši
stope starog vrtlara
nestaju u blatu

na dnu srebrne čaše
u staretinarnici
tragovi crnog vina

majčine oči
u mojima traže
pogled majke

vratio se kasno –
ruke nose košaru
crvenih jabuka

noć bez zvijezda
samo jedan prozor
toplo svjetluca

susret na putu –
koliko svjetova
u jednom trenutku

umor večeri
rasplinu se pogledom …
zvjezdano nebo

bolnička soba
u snovima lutam kroz
Bashōov uveli vrijes


STANKO PETROVIĆ (1947. – 2016.)
Stanko Petrović svoj je profesionalni životni put usmjerio je u pravcu prirodnih znanosti. Školovao se za koncertnog pjevača a pjevanjem u profesionalnom ansamblu RTV-a te SKUDU „Ivan Goran Kovačić“ financirao je studij na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao. Posao je pronašao u Veterinarskoj stanici Križ gdje i zasniva obitelj. Preselivši u Ivanić-Grad nastupa s KUD-om „Posavac“ gdje je dao mnogobrojne koncerte za građanstvo. Također, ostvaruje se u amaterskom slikarstvu i kiparstvu i sudjelovao je na nizu izložbi. Poeziju i kratke pripovijetke pisao je od gimnazijskih dana i objavljivao u raznim časopisima i novinama (Kaj, Školske novine, Marulić) te je sudjelovao na nizu recitala za poeziju i prozu na hrvatskom i kajkavskom. Kao doktor veterinarske medicine u neprestanom je dodiru s ljudima, prirodom i selom te tako počinje bilježiti i haiku-poeziju. Bio je među osnivačima Udruge „Tri rijeke“ HPOI Ivanić-Grad. Objavljivao je u IRISU i nekoliko domaćih i stranih zbornika i časopisa haiku poezije. Godine 2010. objavio je zbirku poezije Zrnje na vjetru, a 2015. zbirku pripovjetki, Nema sunca za sve dovoljno.

U plavom procjepu                                             
među oblacima
guraju se zvijezde.           

Bistra su jutra             
novinskim izvješćima                                        
zamagljena.                                                             

Mala kuća                                                                 
nosi rodino gnijezdo                                          
vježba ravnotežu.                                                

Brašnasta prašin                                                 
umiljava se putom.                                            
bosa stopala.                                                         

Zima!                                                                            
Kuće vise na špagi                                               
od dima.                                                                     

Bjelina snijega                                                       
guta                                                                               
zvuke.                                                                           

Sumrak,                                                                      
tek nježan dodir                                                    
prve zvijezde.                                                          

Sunčano jutro                                                         
nemiran vrat patka                                            
glumi kameleona.                                               

Seoska idila                                                             
mirisi jasmina, sijena                                       
i gnojčine.                                                                 

U zrcalu jezera                                                       
mali medo                                                                
dodiruje mjesec.                                                  

Sprovod.                                                                     
Kraj puta pura                                                        
zoblje tugu.                                                              

Vjetar u žurbi                                                          
sve mahom ruši                                                                      
nedirnute samo zvijezde.